Pismo djetetu u Gazi

Prenosimo njegovo pismo u cijelosti:

Drago dijete,

Prošla je ponoć. Letim stotinama milja na sat, u mraku, hiljadama stopa iznad Atlantskog okeana. Putujem za Egipat. Ići ću na granicu s Gazom, u Rafah. Idem zbog tebe.

Nikada nisi bio u avionu. Nikada nisi napustio Gazu. Znaš samo tijesne ulice i sokake. Betonske nastambe. Znaš samo sigurnosne barijere i ograde koje patroliraju vojnici, koje okružuju Gazu. Avioni su za tebe zastrašujući. Borbeni avioni. Helikopteri. Dronovi. Kruže iznad tebe. Ispuštaju rakete i bombe. Zastrašujuće eksplozije. Zemlja se trese. Zgrade se ruše. Mrtvi. Vrisci. Prigušeni pozivi u pomoć ispod ruševina. Ne prestaje. Ni danju ni noću. Zarobljen si pod gomilama smrvljenog betona. Tvoji drugari. Školski prijatelji. Komšije. Nestali u sekundi. Vidiš njihova pepeljasta lica i beživotna tijela kada ih iskopaju.

Ja sam novinar. Moj posao je da to gledam. Ti si dijete. Ti to nikada ne bi trebao gledati.

Smrad smrti. Trula tijela pod razrušenim betonom. Zadržavaš dah. Pokrivaš usta komadom platna. Hodaš brže. Tvoje naselje je postalo groblje. Sve što ti je bilo poznato – nestalo je. Gledaš u nevjerici. Pitaš se gdje si.

Bojiš se. Eksplozija za eksplozijom. Plačeš. Priljubljuješ se uz majku ili oca. Pokrivaš uši. Vidiš bijelo svjetlo rakete i čekaš eksploziju. Zašto ubijaju djecu? Šta si ti uradio? Zašto te niko ne može zaštititi? Hoćeš li biti ranjen? Hoćeš li izgubiti nogu ili ruku? Hoćeš li oslijepiti ili završiti u kolicima? Zašto si rođen? Da li je to bilo za nešto dobro? Ili za ovo? Hoćeš li odrasti? Hoćeš li biti sretan? Kakav će biti život bez tvojih prijatelja? Ko će sljedeći umrijeti? Tvoja majka? Tvoj otac? Tvoja braća i sestre? Neko koga poznaješ biće ranjen. Ubrzo. Neko koga poznaješ će umrijeti. Ubrzo.

Noću ležiš u mraku, na hladnom betonskom podu. Telefoni su isključeni. Interneta nema. Ne znaš šta se dešava. Bljeskovi svjetlosti. Talasi udara. Vrisci. Ne prestaje.

Kad tvoj otac ili majka krenu tražiti hranu ili vodu, čekaš. Taj užasan osjećaj u stomaku. Hoće li se vratiti? Hoćeš li ih ponovo vidjeti? Hoće li tvoj mali dom biti sljedeći? Hoće li te bombe pronaći? Jesu li ovo tvoji posljednji trenuci na Zemlji?

Piješ slanu, prljavu vodu. Od nje ti je jako loše. Stomak te boli. Gladan si. Pekare su uništene. Nema hljeba. Jedeš jedan obrok dnevno. Tjestenina. Jedan krastavac. Ubrzo će i to izgledati kao gozba.

Ne igraš se više svojom loptom od krpa. Ne puštaš svoj zmaj napravljen od starih novina.

Vidio si strane novinare. Nosimo pancirke s natpisom PRESS. Imamo kacige. Imamo kamere. Vozimo se u džipovima. Pojavimo se nakon bombardovanja ili pucnjave. Sjedimo dugo uz kafu i pričamo s odraslima. Onda nestanemo. Rijetko razgovaramo s djecom. Ali ja sam radio intervjue i s djecom, kad se skupi grupa oko nas. Smijete se. Pokazujete. Tražite da vas slikamo.

I mene su bombardovali avioni u Gazi. Bombardovali su me i u drugim ratovima, prije nego što si se ti rodio. I ja sam bio jako, jako uplašen. Još uvijek sanjam o tome. Kad vidim slike Gaze, ti ratovi se vrate kao grmljavina i munje. Mislim na tebe.

Svi mi koji smo bili u ratu najviše mrzimo rat zbog onoga što on čini djeci.

Pokušao sam ispričati tvoju priču. Pokušao sam svijetu reći da kada si okrutan prema ljudima sedmicama, mjesecima, godinama, decenijama – kada im oduzmeš slobodu i dostojanstvo, kada ih ponižavaš i držiš u otvorenom zatvoru, kada ih ubijaš kao da su zvijeri – oni se razbjesne. Oni počnu raditi drugima ono što je rađeno njima. Govorio sam to iznova i iznova. Sedam godina. Malo ih je slušalo. A sada se ovo dešava.

Postoje veoma hrabri palestinski novinari. Trideset devet njih je ubijeno otkako je ovo bombardovanje počelo. Oni su heroji. Kao i ljekari i medicinske sestre u vašim bolnicama. Kao i radnici Ujedinjenih nacija – osamdeset devet njih je poginulo. Kao i vozači hitne pomoći i bolničari. Kao i spasilačke ekipe koje golim rukama podižu ploče betona. Kao i majke i očevi koji vas zaklanjaju od bombi.

Ali mi nismo tamo. Ne ovaj put. Ne možemo ući. Zatvoreno je izvana.

Novinari iz cijelog svijeta idu prema graničnom prijelazu u Rafahu. Idemo jer ne možemo gledati ovaj pokolj i ništa ne učiniti. Idemo jer svakog dana umiru stotine ljudi, uključujući 160 djece. Idemo jer ovaj genocid mora stati. Idemo jer i mi imamo djecu. Poput tebe. Dragocjenu. Nevinu. Voljenu. Idemo jer želimo da ti preživiš.

Nadam se da ćemo se jednog dana sresti. Ti ćeš biti odrastao. Ja ću biti starac, iako sam za tebe već sada vrlo star. U mom snu za tebe – ja te nalazim slobodnog, sigurnog i sretnog. Niko te više ne pokušava ubiti. Letiš u avionima punim ljudi, a ne bombi. Nisi zatočen u koncentracionom logoru. Vidiš svijet. Odrasteš. Imaš djecu. Ostariš. Sjećaš se ovog stradanja, ali znaš da ono znači da moraš pomagati drugima koji pate. To je moja nada. Moja molitva.

Iznevjerili smo te. To je strašna krivica koju nosimo. Pokušali smo. Ali nismo pokušali dovoljno. Ići ćemo u Rafah. Mnogi od nas. Novinari. Stajat ćemo ispred granice s Gazom u znak protesta. Pisat ćemo i snimati. To je ono što mi radimo. Nije mnogo. Ali je nešto. Ispričat ćemo tvoju priču ponovo.

Možda to bude dovoljno da zaslužimo pravo da te jednog dana zamolimo za oprost.

╰┈➤ Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android /iPhone/iPad